Posjetili smo – Međugorje, Udbinu, Sinj i Nacionalni park Krka

Hodočašće i edukativno putovanje mladih osoba i studenata s
invaliditetom u Međugorje te posjet Ckrvi Hrvatskih mučenika u Udbini
Grada Sinja i Nacionalnag parka Krka

Zaklada “čujem, vjerujem, vidim” pod vodstvom upravitelja Zaklade Mirka Hrkač organizirala je hodočašće i edukativno putovanje mladih osoba i studenata s invaliditetom u Međugorje, posjet Crkvi Hrvatskih mučenika u Udbini, Grada Sinja te Nacionalnom parku Krka.

U petak 28.10.2011. u jutro oko 6 sati iz Zagreba ispred Boćarskog doma krenula je hodočasnička družina mladih osoba i studenata s invaliditetom i njihovih pratnji to jest pomagača, put Međugorja. Imala sam sreću po treći put da putujem na hodočašće. Bilo je lijepo sresti poznata lica, a i upoznati nove ljude.

Hodočašće je započelo uz molitvu za sretno putovanje, za našeg vozača, zabavljača i duhovnog propovjednika velečasnog Dragu Gorečanca, od milja nam zvan velečasni Dragec i za sve sudionike hodočašća. Mirko nam je zaželio sretan put, a velečasni Dragec nam je dao dupuštenje da još malo dremuckamo. Zagreb smo napustili u sivom ozračju magle.

Nakon sat vremena velečasni Dragec nas je trgnuo iz dremeža. Uz molitve i pjesme stigli smo do Udbine. Udbina je smještena na brijegu, tu na brijegu se nalazi lijepa velika novo izgrađena Crkva Hrvatskih mučenika posvećena ljudima koji su bili mučeni i izgubili svoje živote. Kod crkve nas je dočekao velečasni Nedjeljko, malo smo razgledali oko Ckrve, iz dvorišta se pruža prekrasan vidik na Krbavsko Polje i okolicu. Crkva je lijepa prostrana. Velečasni Dragec je održao Misu i lijepu propovjed.

Iza Mise velečasni Nedjeljko ispričao je ukratko povijest Crkve te ljudi Udbinskog kraja, zatim smo se podružili sa velečasnim u župnom dvoru uz kavu i kekse te napravili zajedničku fotografiju ispred Crkve. Udbinu smo napustili okupanu suncem izronjenu iz magle.

Udbina ispred crkve Hrvatskih mučenika

Uz molitve i pjesme krenuli smo put Grada Sinja. U Sinju nam se pridružio jedan pomagač, Ivan., ponovni susret me razveselio.
Posjetili smo Viteško alkarsko društvo. Domaćin Viteškog alkarskog društva govorio je o Viteškim odorama te o alki kako je nastala, tko nosi alku mora biti rođeni Sinjanin. Društvo ima 40 konja, u trkama ih učestvuje 25.

Kod alkara u Sinju

Zatim smo posjetili Svetište Gospe sinjske. U Svetištu je oltar s slikom Gospe od milosti koja je obranila Sinj od Turaka. Slika se skida dva puta godišnje. Povijest Ckrve na malo šaljiv način ispričao je velečasni iz župnog dvora.
Nakon posjeta Crkve nastavili smo put Međugorja uz molitvu krunice milosti Gospodnje te pogledali smo film o Papi Ivanu Pavlu II.. Nakon toga smo izmolili krunicu za Svetog Oca te je sljedila pjesma sa prekrasnim glasom naše Tatjane, Martine i Kristine te se začuo po koji vic od velečasnog Drageca i našeg Mirka.

U Međugorje smo stigli oko 20.30 h, smjetili smo se te večerali, a zatim neki odmah na počinak, no bilo je i neumornih koji su otišli do Svetišta. Prvi dan hodočašća bio je ispunjen s lijepim trenucima zajedništva kao jedna velika obitelj.

Subota 29.listopada., savnuo je krasan dan u plavetnilu neba okupan ružičastim zrakama sunca koje se raspršuju krajolikom i pružaju božanstven osjećaj mira i spokoja.
Nakon doručka su nam se priključili nekoliko mladih djevojaka iz Frame te odlazimo do Zajednice Čenakolo gdje borave osobe koje su bile ovisne od nekih poroka, droga,internet, alkohola i drugih ovisnosti. Jedan član Zajednice govorio je o životu i radu u zajednici te o sebi par riječi kako je krenuo lošim putem i želi se rješiti tog problema, kako se tu u zajednici uviđa da ima vrijedinijih stvari u životu od te zle pošasti i materijalizma da je bogatstvo u duhu. Imaju teških kriznih dana, ali spas nalaze u radu našalio se u disku a to je u teškom fizičkom radu i u molitvi. Pomažu osobama s invaliditetom pri odlasku do mjesta ukazanja, izradili su nosila te osobe koje ne mogu hodati nose po teškoj prohodnoj stazi. To ih posebno usrećuje kad mogu učiniti nešto za drugu osobu. U zajednici ih ima svih nacija, služe se talijanskim jezikom kojeg brzo savladaju.
Potom smo krenuli do Podbrda mjesta Gospinog ukazanja.

Podbrdo - uspon

Putem smo molili križni put stojeći kod svake postaje uz lijepu propovjed našeg velečasnog Drageca sa nama su molili i naši nosaču. Na licima im se vidjela radost darivanja, poklonili su nam svoje noge, radost darivanja i primanja bila je obostrana. Bilo je lijepo obnoviti već mi utrtu stazu. Približavali smo se kipu Gospe koju je sunce posipalo toplim sjajnim zlatnin zrakama. Mjesto ukazanja bilo je božanstveno kao da nam Gospa i ovaj put zahvaljuje što smo je posjetili i počastili svojim molitvama. Kod kipa Gospe je vrlo lijep, poseban ugođaj spokoj, smirenosti, razgovor Gospe u tišini, osjećaj kao da sam s Gospom.

Podbrdo - kod Gospinog kipa

Poslije Podbrda smo otišli do plavih križeva koji se nalaze u podnožju Podbrda. Mirko nam je ispričao značaj plavih križeva, oni su bili štit vidiocima u vrijeme kada nije bilo slobodno govoriti o vjeri. Vratili smo se do autobusa tu smo se srdačno pozdravili s našim pomagačima iz Zajednice Čenakolo.
Pri povratku smo navratili u selo vidjelici Ivanki koja nas je srdačno pozdravila. Ukratko je ispričala o svom životu kada joj se Gospa ukazala, imala je 15-naest godina te godine joj je umrla majka, Gospa joj se ukazala dva mjeseca prije majčine smrti to je bio znak. Poslije mamime smrti, Gospa i njezina majka su joj poručile da je u raju, neka baku slušaju te da je vrlo ponosa na nju i neka se mole. Sada joj se Gospa ukazuje jednom mjesečno.
Slijedio je ručak te slobodno vrijeme do 17 h. U 17 h počela je molitva Gospina krunica i ispovjed te potom u 18 h bila je Sveta Misa. Zahvaljući lijepom vremenu molitva i Sveta Misa održana je na otvorenom, na vanjskom oltaru. Mnoštvo hodočasnika prisustvovalo je Euharistijskom slavlju, vladala je tišina samo je odzvanjala propovjed, kroz božanstvenu tišinu i mir uz ugodan zvuk zvona.
Poslije večere prisustvovali smo klanjanju Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu pod zvijezdanim nebom u zagrljaju kasne jesenske tople noći. Oko Crkve mnoštvo hodočasnika bila su gotovo sva mjesta popunjena. U tišini se čula molitva popračena božićnom glazbom, pravi spokoj i hrana za dušu. Ugodnu večer smo iskoristili za šetnju i razgledavanje, a potom se jedno društvance malo podružilo. Dan je bio bogato iskorišten.

Nedjelja 30. listopada, doručak, stavljanje stvari u bus te odlazak na Sv. Misu. Kao uvijek svaka propovjed nas navodi na promišljanje života u svakodnevnici.i potakne na duboko propitivanje samog sebe.
Nakon Svete Mise pred Crkvom kod kipa Gospe napravili smo zajedničku fotografiju,

Međugorje - kod Gospinog kipa

a potom smo krenuli put Nacionalnog parka Krka.
Međugorje smo napustili oko 10 h s pjesmom Majci, Majko hvala Ti u znak zahvalnosti za lijep boravak i primljene milosti. Krajolik Međugorja ostavili smo u prekrasnom šarenom ruhu protkano najljepšim bojama jeseni posut sunčevim sjajem. Kada smo došli do Ljubuškog na kružni tok, a kako naš velečasni Dragec uvijek ima neke zgodne pošalice pa nas je tako oko kružnog toka vozio 3 puta, a rekao je da se smije namanje 6 puta.

Uz molitve i pjesme zakoračili smo u lijepu našu te je Mirko pozvao preko mikrofona tko želi govoriti o svjedvočanstvu. Mirko je probio led, govorio je svoje svjedočanstvo o Gospi, koliko mu je važna Gospa u životu, tako je ohrabrio našeg Branimira koji ima zarazni smijeh da podjeli svoje svjedočanstvo s nama, ukratko je ispričao o svom životu i kako je jednom dobio odgovor od Gospe na svoju neostvarnu želju da pronađe voljenu osobu, svoju ljubav na što mu je poručila Gospa: imaš svu moju ljubav, nikada nećeš biti sam. U busu je zavladala potpuna tišina te potom se začuo veliki pljesak. Potom nam je velečasni Dragec ispričao nekoliko svjedočanstva što su ljudi doživjeli nakon ispovijedi kako su se s vremenom stvari posložile u životu. U nastavku putavanja sljedile su pjesme tako sve do Nacionalnog parka Krka uz lijepe krajolike koje je jesen obukla u svoju haljinu u svim tonovima predivnih boja ružičaste, crvene, žute od tamne do svijetlo zelene, a breze ponosno stoje, a na njima na povjetarcu trepere srebrne haljine.

nacionalni park Krka

U Nacionalni park Krka smo došli oko 13 h, ručali smo ispod breza u dvorištu Starog Mlina uz žubor malih slapova. Iza ručka smo se prošetali promatrajući slapove. Pogled s vidikovca je prekrasan, priroda je božanstvena u svom jesenjskom ogrtaču, a slapovi se preljevali suncem okupani i pretvarali se u bezbroj bisera. Prekrasan očaravajući izgled krajolika kao u bajci, odmor za tijelo i dušu.
Uz naše pomagače uspjeli smo obići sva mjesta iako su neprilagođena nama u kolicima, od prošle godine ima malih pomaka uklonenje su barijere, ali ih još ima. Možda uskoro i to riješe.

Nakon šetnje i fotkanja oko 16 h, krenuli smo put Zagreba. Putovanje je bilo zanimljivo. Mirko je pripremio kviz s pitanjima iz Novog i Starog Zavjeta te o Sinjskoj alci, bilo je zabavno. Pozadina u busu ometala je sudionike kviza, no ipak su uspješno riješili kviz. Kakav bi bio kviz da nema nagrada, bilo je 10 nagrada. Nagrade su dobili pobjednici, ali i učesnici u kvizu, bilo je zanimljivo. Velečasni Dragec nam je ispričao život svog djetinjstva, a zatim nam je pričao nekoliko dobrih viceva, orio se smijeh te naše pjevačice su nas počastile svojim zlatnim glasom. Kilometar po kilometar tako smo stigli u Karlovac, tu smo ostavili našeg slavonca Branimira koji je ostao u Karlovcu kod prijatelja.

Kako smo se približavali Zagrebu uronjenom u gustu maglu izmolili smo zahvalnost dragom Isusu i Majci Božjoj za lijepo provedena 3 dana druženja, sretno putovanje, za našeg velečasnog Drageca, našeg voditelja Mirka i sve što smo primili. U Zagreb na Cvjetno stigli smo oko 20.30 h.. dočekala nas je gusta magla rastanak je bio srdačan s toplim pozdravom i sa željom novih susreta druženja i hodočašća.

Autobus je bio iz Udruge “JOB” prilagođen je osobama s invaliditetom, sa kolicima se može ući bez problema. Velečasni Drago je osnivač Udruge “JOB”, pomaže svima tko ga zamoli za pomoć te vidi gdje treba pomoći. Krenuli su s jednim autobusom, a sada ih imaju četiri.
Svaki put me veseli hodočašće sa Zakladum “čujem, vjerujem, vidim” , jer znam da ću nahratiti dušu s lijepim trenucima propovjedi da imam snage hodati po životnoj stazi uz Božju pomoć. Sretna sam što me i ovaj put Gospa pozvala sebi.
Kao i prošlog puta oduševila sam se s kojom ljubavi i poniznošću mladići iz Zajednice Čenakolo prilaze nama osobama s invaliditetom.
Hvala dragoj Majci što je Mirko uspješno organizirao hodočašće u Međugorje, neka mu draga Majka i Sveti Otac podari još mnogo snage za daljni rad i zajednička hodočašća, a hvala i Mirku koji brine o nama svima. Hvala svima volonterima, pomagačima i svima koji podupiru rad Zaklade na bilo koji način.

Andrea Belić
05.11.2011., Ivanić-Grad