Andrea Belić: Hodočašće i edukativno putovanje mladih osoba s invaliditetom

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Zaklada Čujem, vjerujem, vidim, pod vodstvom upravitelja Mirka Hrkača, organizirala je hodočašće i edukativno putovanje mladih osoba i studenata s invaliditetom u  periodu  od 23. do 26. 10. 2014.  u Vepric, Dubrovnik, Međugorje  i  Udbinu.

U četvrtak, 23.10.2014., ujutro oko 6.30 sati, iz Zagreba, ispred Studentskog doma Cvjetno naselje krenula je družina mladih osoba i studenata s invaliditetom i njihovih asistenata, to jest pomagača na hodočašće  i  edukativno putovanje. Po  peti  put sam  imala sreću da putujem na hodočašće. Kao i svaki  put,  lijepo je sresti poznata lica, a i upoznati nove ljude.

Naše hodočašće i edukativno putovanje započelo je uz molitvu za sretno putovanje, za naše vozače te  za sve sudionike putovanja, ali i za one koji nisu ovaj put mogli ići s nama. Mirko nam je zaželio svima sretan put.

Napuštali smo Zagreb u sitnim kapljicama kiše. Kako smo se udaljavali od Zagreba, kiša je sve više padala – baš stvoreno za dremuckanje. Osim kiše, na nekima djelovima krajolika provlačila se magla, ponegdje su se nazirali krovovi naselja prošarani bogatstvom boja jeseni. Nešto malo prije odmorišta Macola kiša je malo utihnula, tu i tamo se vidio lagani bijeli pokrivač. Kod Macole smo napravili kratku pauzu te krenuli dalje uz film o Lourdesu  jer nam je sljedeće stajalište bilo u Svetištu Majke Božje Lurdske u  Vepricu.

Kad smo prošli tunel Sveti Rok, dočekalo nas je sunce. U svetištu smo imali svetu misu u crkvi koja je napravljena prije nekoliko godina. Slušali smo propovijed o tome kako se valja čuvati o netrpeljivosti i zavisti, da nas to čini autentičnim Kristovim učenicima.

Poslje mise svećenik nam je pričao o tome kad je crkva nastala, tko je oslikao oltar, zašto na takav način… Obišli smo svetište, napravili koji zabilježak fotićem jureći u bus i bježeći od svježeg vjetra.

Ukrcali  smo se u bus, navalili na sendviće uz drugi dio filma o Lourdesu te krenuli put Dubrovnik. Putem su se protezali lijepi krajolici, zastali u sunčevom zagrljaju te se čula  koja pošalica od Mirka i Ivane. Čavrljalo se uz lijepe naše dalmatinske pjesme. Već se spustila noć kako smo se približavali Dubrovniku tako da smo malo zalutali, promašili ulaz za Dubrovnik pa smo imali neočekivano noćno razgledavanje grada. Dubrovnik po noći….hmm…romantično izgleda onako osvjetljen.

Oko 19 sati smo stigli u lijepi hotel Ivka, smjestili smo se u sobe te otišli na večeru. Iza večere bilo je i onih koji su bili još u poletu za daljnje akcije za šetnje, druženja, bilo je i onih koji su otišli na odmaranje. Tako se odmakao prvi dan našeg putovanja i druženja.

U petak 24. listopada svanuo je lijep  dan u plavetnilu neba uz povjetarac. Nakon doručka krenuli smo u razgledavanje starog grada Dubrovnika. Pred zapadnim ulazom u grad dočekala nas je Ana, naš vodič, ispričala nam povijest grada, provela nas je kroz  znamenitosti ulica. Bilo je zanimljivo slušati o povijesti Dubrovnika.  Grad Dubrovnik je osnovan u 7. st., kada su se Latini iz grada Epidauruma, južno od Dubrovnika, na istom je položaju današnji Cavtat, sklonili pred navalom Avara i Slavena na hrid Laus, što znači stijena (Laus → Lausium → Rausium → Ragusium → Ragusa). Kasnije su ti isti Slaveni izgradili naselje na južnim padinama brda Srđa, na kopnu preko puta hridi i nazvali ga Dubrava, što znači šuma duba (hrasta). Tijekom vremena su se naselja sve više povezivala, da bi se potpuno spojila u 11. st., nasuvši uski kanal što ih je dijelio (današnja ulica Placa, tj. Stradun), a u 12. st. i 13. st. zaštitivši se potpuno obrambenim zidinama. Prema nekim drugim teorijama i antičkim natpisima, Dubrovnik je možda osnovan i prije 3. st., kao malo naselje na otočiću Lau. Dubrovnik je bio jedan od središta razvitka hrvatskoj jezika i književnosti te su u njemu stvarali mnogi značajni hrvatski pjesnici, dramatičari, slikari, matematičari, fizičari i drugi učenjaci.  Primjetili smo da ima po ulicama mačaka pa nam je rekla voditeljica, uz znamenitosti, mačke su jedan od simbola Dubrovnika. Zaštitnik Dubrovnika je Sv. Vlaho. Brzo je prošlo vrijeme s voditeljicom Anom. Usljedilo je razgledavanje muzeja.

Posjetili smo Knežev dvor koji je jedan od najznačajnijih spomenika profane arhitekture na hrvatskoj obali. U Kneževu dvoru se nalazi kulturno-povijesni odjel Dubrovačkog muzeja s ambijentalno postavljenim dvoranama s antiknim namještajem i uporabnim predmetima, kao i slikama pretežito talijanskih i domaćih majstora. Muzej ima numizmatičku zbirku Dubrovačke Republike, zbirku oružja i predmete ljekarne Domus Christi iz 15. stoljeća. Bilo je uzbudljivo za nas koji smo u kolicima jer je muzej na katu. Imali smo super momke koji su nam omogućili da vidimo postav muzeja. Hvala im. 

Franjevački samostan Male braće je jedan od najvećih i najmonumentalnijih franjevačkih samostana. Ima dva klaustra: gornji (renesansni, križnih svodova i polukružnih lukova) i donji (romaničko-gotički, ornamentnih stupica heksafora, rozeta i kapitela raznih oblika: geometrijskih, biljnih, ljudskih i životinjskih) s križnim svodovima i šetnicom povrh. Mihoje Brajkov iz Bara (prva pol. XIII.st.) je gradio ovaj klaustar koji spada u najbolja romaničko-gotička ostvarenja kod nas.

Završili smo sa razgledavanjem nakon čega je usljedio ručak. Hotel nam je spremio lunch paket pa smo tako imali ručak na turistički način, na Pilama. A onda smo imali slobodno vrijeme, u jednoj minuti smo se raspršili svatko na svoju stranu, baš kao rakova dječica: uživancija na suncu šetajući starom jezgrom grada, razgledavanje izloga, pijuckanje kave, fotosession …i  slobodno vrijeme proletjelo je za tren.

Uputili smo se zatim na Srđ. Vozili smo se sa žičarom, vožnja je bila uglavnom ugodna, možda nekima nelagodna zbog sraha koji osjećaju kad pogledaju dolje. Kako smo  sve više išli prema gore, osjećali smo da je Dubrovnik postajao sve manji, i na kraju mali kao maketa na izložbama.

OLYMPUS DIGITAL CAMERASa Srđa se proteže prekrasan pogled, ogromno more s vrlo sitnim crvenim krovovima uz zeleno brdo. Osjećaj je jako lijep, kao da ćete taj beskrajni pogled staviti na svoj dlan. Tu se nalazi Muzej Domovinskog rata. Bilo je vremena za uživanje u tom predivnom osjećaju i pogledu na Dubrovnik. Oni koji mogu hodati su imali priliku prošetati širim djelom Srđa, a nama u našim taksijima, mercedesima, preostalo je uživanje na terasi. Nažalost, teren i staze nisu prilagođene kolicima. Koliko smo mogli izvidjeti, možemo reći da je prilično brdovito i strmo.

Poslije Srđa imali smo još malo slobodnog vremena, iskoristili smo te trenutke za šetnju i za fotosession gdje se nismo još fotkali. Ubrzo je počelo jako hladno puhati, na sreću još nam je bilo preostalo malo vremena do svete mise tako da se nismo do kraja smrznuli.

Imali smo svetu misu u dubrovačkoj katedrali Uznesenje Blažene Djevice Marije; i ovdje se nalaze stepenice pa su opet momci imali priliku trenirati mišiće noseći nas. Stvarno smo bili jedna odlična ekipa; kako se ono kaže: sve  se može kad se ruke i duše slože. Osjetila se toplina  zajedništva, nježne blizine neopisivo dragih ljudi.

Svećenik nas je toplo i srdačno pozdravio. Osvrnuo se na znakovni jezik primjetivši da imamo u grupi  gluhe osobe, za koje je tu bila bila naša Ana, prevoditeljica na hrvatski znakovni jezik. Bilo mu je žao što ih ne može osobno pozdraviti na znakovnom jeziku. Iako je pohađao  tečaj znakovnog jezika u vrijeme studiranja – nije se usudio misleći da bi pogriješio. Misa je bila jako lijepa, svećenik je istaknuo kako svi imamo neki znak, vrlinu i blagoslov što nam je podario dragi Bog i kako to moramo do kraja čuvati i polako razvijati.

Pri izlasku iz katedrale dočekao nas je jako hladan vjetar pa smo krenuli brzinskim koracima prema busu, u smjeru hotela. Sljedila je večera, bilo je dogovora kako ćemo poslije večere ići van, ali s obzirom na to da je jako puhalo, radije smo ostali u hotelu. Druženje se nastavilo po sobama. S prepuno lijepih, zgodnih, nezaboravnih trenutaka približio se kraj petka.

U subotu, 25. listopada, svanuo je oblačan dan s kojom zrakom sunca i jakim vjetrom bure – baš se nije naslućivao sunčan i lijep dan. Iza doručka smo otišli u grad, iskrcali se na Pilama.

Krenuli smo prema ulazu na zidine gdje nas je dočekala dubrovačka Katolička mladež. Pokretne osobe sa svojim asistentima i naši asistenti otišli su u obilazak  zidina, a mi u kolicima imali smo tu  sreću da upoznamo Dubrovačku Katoličku mladež i družiti se s njima – ta dva sata bili su naši domaćini. Tu je izvršena primopredaja nas u kolicima. Srdačno su nas pozdravili, sljedilo je upoznavanje, a zatim su nas prošetali  svojim Stradunom unatoč hladnoj buri te su nas pozvali na toplo piće (čaj, kavu)  na Stradunu uz ugodno čavrljanje. Popili smo tople napitke, malo smo još prošetali ulicama.  U jedan prolaz smo se sklonili od bure – e, tu smo se raspjevali. Raspjevali smo se tako dobro da su prolaznici zastajali slušati nas pa smo imali lijepu publiku. Svima nam je bilo žao što je došlo vrijeme da krenemo prema busu na Pilama. Na Pilama smo imali vremena zapjevati još koju pjesmu dok svi ne dođu. Skupili smo se i ukrcali u bus. Od naših domaćina dobili smo poklonćiće za uspomenu uz srdačan pozdrav, a od nas s najboljim željama sretan im ostanak.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Vratili smo se u hotel i potrpali stvari u bus. Slijedio je ručak te put prema Međugorju. Dubrovnik smo napustili u sunčevom zagrljaju s pogledima na ogromne kruzere koji su se kupali u prekrasnom plavetnilu mora i neba. Put do Međugorja bio je lijep, uz puno sunca koje je svojim zrakama i blještavilom uljepšavalo šarenilo boja  jeseni i davalo krajolicima posebnu čar. Kad smo se približili Međugorju izmolili krunicu, sedam Očenaša te zapjevali pjesmu Došli smo ti majko draga.

Prije 17 sati smo stigli u Međugorje, smjestili se u pansionu Medić, odložili stvari i otišli u crkvu.

Sudjelovali smo u molitvenom programu. Propovjed je bila o tome kako svako biće ima pravo na dostojan život.

Poslije svete mise bili smo na večeri.

Iza večere unatoč hladnom vjetru pod jesenskim zvijezdanim nebom prisustvovali smo pobožnosti klanjanju Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu na raznim jezicima.

Odjurili smo u pansion Medić da se što prije ugrijemo. Bilo je i onih koji se nisu predavali usprkos hladnom vjetru otišli su do Podbrda, mjesta Gospinog ukazanja, neki su zalutali pa su nam se pridružili u društvo što se stisnulo po sobama.

U nedjelja, 26. Listopada, probudio nas je sunčan, ali i hladan i vjetrovit dan. Doručak, stavljanje stvari u bus te odlazak na sv. misu koja je bila vrlo lijepa; slušali smo Evanđelje po Mateju

U propovjed se svećenik dotaknuo govora o tome da se treba prihvatiti osobu onakvu kakva je, jer ga Isus voli i ljubi baš takvoga.

Međugorje smo napustili oko 9 h s molitvom i pjesmom Majci u znak zahvalnosti za sretan dolazak i odlazak. Krajolik Međugorja smo ostavil u lijepom šarenom ruhu protkanog nježnim bojama jeseni, posutom sunčevim sjajem. Saznali smo da ima među nama jedna slavljenica rođendana pa smo zapjevali Uni Sretan ti rođendan. Uz čavrljanje brzo smo prešli granicu, napravili smo vrlo kratku pauzu za one koji nisu više mogli biti u busu. U tim minutama koliko smo stajali pozvali smo Anu da dođe malo k nama u donji dom. Ana je prevoditelj znakovnog jezika za gluhe i nagluhe osobe. Imala je na brizi četiri momka, dosjetila se zašto je zovemo. Našalila se rekavši Ne zovete vi mene nego dečke da dođu. Dovela ih je, no nismo imali sreće da čavrljamo sa njima jer je baš tada Mirko uključio kviz koji  je realizirala naša Iva. Pitanja su bila više nego odlična. Bilo je zanimljivo, zabavno, a po završetku kviza, podjeljene su nagrade.

Stigli smo do odmorišta Krka, predahnuli pola sata. S vidikovca bacili pogled na rijeku Krku okruženu zelenilom, a u vodi se odražavlo plavetnilo neba i sunčevog sjaja. Pofotkali smo prirodu i nas te krenuli put Udbine.

Uz molitvu krunice nastavili smo put prema Udbini. Na nekim mjestima se osjetio jak udar bure u bus. Kako smo se približavali Udbini po vrhovima planina bijelio se snijeg. Iz daljine smo na brijegu ugledali Crkvu Hrvatskih mučenika posvećena ljudima koji su bili mučeni i izgubili svoje živote.  Udbina_ispred_crkveKod crkve nas je dočekao župnik fra Tomislav Trs. U župnoj dvorani smo imali ručak i posladili se kolačima koje nam je spremila Ane Mandić mama. Zatim malo razgledali krajolik oko Crkve – iz dvorišta se pruža prekrasan vidik na Krbavsko Polje i okolicu koja se kupala u ružičastim zrakama sunčevog zalaska, mjestimice se dizala magla, a na jednom vrhu je blještio snijeg. Predivna slika mješanje ljeta, jeseni i zime. Fra Tomislav nam je prikazao filmić o povijesti Krbavskog polja i Udbine te o stradanju crkve i izgradnji današnje crkve. Zatim smo u muzeju ispod crkve pogledali izložbu njihovog domaćeg autora koji je stvarao djela godinama u dijaspori te se vratio u rodni kraj – djela je poklonio svom rodnom zavičaju. Potom smo otišli u Crkvu, fra Tomislav je ispričao kako se gradila crkva, kojim sredstvima i spomenuo da se danas još dotjeruje.  Crkva je lijepa i prostrana. Izmolili smo Oče naš te krenuli za Zagreb.

Lijepo smo se zavalili u sjedišta, neki su dremuckali, a neki gledali film Nedodirljivi koji je bio zanimljiv. Kad je film završio Mirko nam se obratio s par riječi, izmolili smo molitvu zahvale za lijepo provedena 4 dana, sretno putovanje, vozače, naše voditelje, Mirka te nas je pustio da pjevamo na mikrofonu do Zagreba. S par riječi su nam se obratili i vozači. Autobus je bio  u vlasništvu Udruge JOB , prilagođen je osobama s invaliditetom tako da se kolicima se može ući bez problema.

U dobrom  raspoloženju s lijepim raspjevanim glasovima približavali smo se našem  Zagrebu.

Sretno smo stigli na mjesto polaska ispred Studenskog doma Cvjetno naselje. Srdačno smo se pozdravili s nadom i željom za novi susret i mogućnost za hodočašće i edukativno putovanje.

Hvala dragoj Majci što je Mirko uspješno organizirao ovo hodočašće i edukativno putovanje. Neka mu draga Majka, Sveti Otac i dragi Isus podare dobro zdravlje i puno snage za daljni rad i zajednička hodočašća i edukativna putovanja.

Hvala Mirku koji se svesrdno brine o nama svima i nastoji što više pomoći mladim ljudima s invaliditetom da ih se prihvati i uključi u društveni život. Hvala svima volonterima, pomagačima i svima dragim ljudima, donatorima koji podupiru rad Zaklade na bilo koji način, neka im bude stostruko uzvraćeno, neka nas nadahnjuje milost Božja, čuva nas draga Gospa i Sveti Otac.

Iako sam sve ovo napisala, u srcu mi je ostalo što se ne može opisati riječima što sam doživljela ovih četiri prekrasnih dana. Jedan spokoj, blizine dragih ljudi uz molitve, druženja, razgledavanja Grada Dubrovnika. Mada je bilo i suza nosit ću ovo putovanje dugo u srcu. Bili su to nezaboravna četiri dana sa smijehom.

   Andrea Belić

        kopi