Andrea Belić: Edukativno putovanje za mlade osobe s invaliditetom u Vukovar i Ilok

 

Zaklada „Čujem, vjerujem, vidim“ 19. svibnja 2018. organizirala je jednodnevno edukativno putovanje mladih osoba s invaliditetom u grad Vukovar i Ilok. Na svim ovakvim putovanjima mladih grupu izletnika vodi upravitelj Zaklade „Čujem, vjerujem, vidim“ Mirko Hrkač.

Subota, 19. svibnja: ujutro oko 6 sati iz Zagreba, s  Trga Stjepana Radića, krenula je skupina mladih osoba i studenata s invaliditetom i njihovih asistenata put naše lijepe Slavonije. Kao i obično, putovali smo autobusom Udruge „JOB“ koji je prilagođen osobama s invaliditetom tako da se može s kolicima ući bez ikakve barijere.

Putem do Vukovara  su se izmjenjivali oblaci, sunce, oblaci, magla, sunce i koja kap kiše. Umivene ravnice, polja i šumarci obasjani izmjenično srebreno žućkastim zrakama pružale su pravu jutarnju idilu, prigodno za dremuckanje uz ugodnu duhovnu glazbu.  Na odmorištu Dragalić smo napravili kratku pauzu te dalje krenuli uz naše lijepe slavonske pjesme  čavrljajući.

Lijepa  je naša Slavonija, putem se protežu obrađeni i zapušteni voćnjaci i vinogradi.  Pogled zastaje na napuštenim tužnim ognjištima, oronulim praznim kućama koje stoje kao osamljene starice.

Pred Vukovarom pridružio nam se vodič, vukovarski branitelj Stjepan Mađarac. Srdačno nas je pozdravio, zaželio nam je dobro došlicu u grad heroja. Ispričao nam povijest o Domovinskom ratu i upoznao nas o nastanku Vukovara. Ulaskom u Vukovar u kratkim crtama nam je pričao o znamenitostima Vukovara.

Kraj bolnice smo se iskrcali iz busa te krenuli prema muzeju koji je smješten u podrumu bolnice.  Kratko nam je ispričao o ratnim stradavanjima Grada Vukovara te smo pogledali dokumentarac

“Da se ne zaboravi”. Zatim smo obišli podrumske prostorije koje su služile za prihvat i liječenje ranjenika kao  i ostalih  pacijenata koji su se već nalazili u bolnici. Imali su sve što im je bilo potrebno za zbrinjavanje bilo koje potrebe iako je prostor jako skučen. Prostorija koje je služila samo za sklonište uređena je u “Sobu sjećanja” gdje se  cijelo vrijeme izgovaraju imena poginulih  i nestalih branitelja te gori vječni plamen svijeća koji podsjeća na nastanak i rađanje života.  Niz  hodnik koji je također  služio za sklonište na zidu su napisana  imena eskuminiranih sahranjenih, nestalih te imena djelatnika bolnice.

Zatim smo nastavili s vodičem šetnju kroz Vukovar. Kroz šetnju smo  upoznali  i vidjeli starogradske  venture grada u novom ruhu.  Uz zanimljive priče stigli smo do prekrasnog  obnovljenog dvorca Eltz.  Saznali smo zanimljive podatke o njemu. Nismo mogli otići bez fotografiranja, u okruženju lijepe prirode pogledom na rijeku Vuku. Krenuli smo prema centru grada.

Vukovar je barokni grad koji polako dobiva svoj sjaj sa mješavinom moderne arhitekture.  Ispod obnovljenog mosta njega teče rječica Vuka, na mostu je obilježena granica Srijemskog i Slavonskog djela grada Vukovara. Ponešto smo saznali o starom vodotornju, npr. da je visok 17 metara.

Zatim smo stigli do bijelog Križa na Dunavu gdje smo napravili zajedničku fotografiju. Križ je spomenik posvećen svima onima koji su se borili i ginuli za domovinu.

Šetnja Vukovarom je brzo proletjela. Zanimljivo je bilo slušati povijest Vukovara.  Slijedio je ručak u restoranu „Nada“. Poslije ručka krenuli smo za Ilok.

Putem do Iloka vodič nam je pokazivao mjesta i pričao o zloglasnim hangarima gdje su dovođene  i mučene nedužne žrtve. Ujedno smo bacili poglede na simbole grada Vukovara, a najveći je simbol najpoznatiji vodotoranj koji ponosno stoji unatoč svemu što se dogodilo, sada je u obnovi. Isto tako vodič nam je pričao o selima kako se živjelo i o kvaliteti zemlje polja  kako su bila plodna prije ratnih godina. Bilo je prekrasno promatrati zelene livade, polja, vinograde koje je grlio sunčev zagrljaj.

Zatim smo iskrcali iz busa te krenuli prema tvrđavi u Iloku. Povijest tvrđave je vrlo  zanimljiva, proteže se kroz borbu Turaka, a zahvaljujući tvrđavi grad Ilok je i spašen. Tvrđavu je sagradio kralj Nikola Iločki. Malo dalje od tvrđave se nalazi crkva i samostan Sv. Ivana Kapistrana. U blizini se nalazi lijepo uređeni park. Uputili smo se prema dvorcu Odescalch koji je središte zidina srednjevjekovne jezgre Iloka. U sredini dvorišta je bunar popločen  staklom.  S druge strane dvorišta pruža se pogled  na Dunav i na Vojvodinu. Fotoaparati su na ovom dijelu jako šljocali J. Svratili smo u Iločke podrume gdje se moglo isprobati i vino.

Za čas je projurilo vrijeme za povratak kući. S obzirom da smo  se vraćali preko Vukovara vodič nam je pokazao Ovčaru i Memorijalno groblje.  Svaki križ na groblju predstavlja jednu osobu koja je poginula na Ovčari; dva križa su izdvojena i ona predstavljaju najmlađu i najstariju poginulu osobu, (beba od  6 mjeseci i od 104 godine).  Približio se kraj druženja s vodičem.  Vukovar smo napustili u zlatnom sutonu kroz sivobijeličaste oblake.

Naši dragi dečki Josip i Ivo podjelili su sendviče. Izmolili smo i je krunica Blaženoj Djevici Mariji,  u znak zahvale što nam je podarila lijepo vrijeme i za dva naša vozača Ivana i Davora, ali i za sve one koji nisu mogli ići s nama.  Uz čavrljanje, pjesmu i lijepe poglede prirode koje su nas pratili stigli smo do Starog Petrovog sela gdje smo napravili pauzu te krenuli dalje u dobrom raspoloženje uz duhovnu i zabavnu glazbu i raspjevane glasove uz puno smijeha.  Kao što se nebo smijalo posuto zvijezdama i mjesec što nam je osvjetljavao put.

U Ivanić-Gradu smo ostavili dvoje putnika, povratak u Zagreb bio je nešto oko 23.30 sata. Lijepo je biti dionik ovog društva te obogatiti dušu duhovnim i društvenim bogatstvima. Hvala svima koji podržavaju i pomažu na bilo koji način Zakladu „Čujem, vjerujem, vidim“, hvala Mirku, Udruzi „Job“ i velečasnom Dragecu bez njih ne bi mogli ostvariti  ovakva  putovanja.

Andrea Belić