Hodočašće i edukativno putovanje mladih osoba s invaliditetom: Solin – Split – Makarska – Međugorje – Imotski

     Zaklada „Čujem, vjerujem, vidim, pod vodstvom upravitelja Mirka Hrkača, organizirala je hodočašće i edukativno putovanje mladih osoba i studenata s invaliditetom u periodu od 08. do 11.10.2015. u Solin, Split, Makarsku, Međugorje i Imotski (Modro i Crveno  jezero).

     U četvrtak, 08.10.2015., ujutro oko 7.00 sati, iz Zagreba je krenula skupina mladih osoba, studenata s invaliditetom i njihovih pomagača – asistenata. Lijepo je sresti poznata lica i upoznati nove ljude, lijepo je obogaćivati stazu prijateljstva.

     Naše hodočašće i edukativno putovanje započelo je uz molitvu za sretno putovanje, za našeg vozača, za sve sudionike putovanja te za one koji nisu na ovaj put mogli ići s nama. Mirko nam je zaželio svima sretan put i buđenje kod Macole.

     Napuštali smo Zagreb u sitnim kapljicama kiše. Kako smo se udaljavali sve više su se spuštali sivi, tmurni, niski oblaci kao tunel. Mjestimice su se nazirali zeleni brežljuci i udoline prošarane ljepotom jesenskih boja. U pozadini tihih nježnih zvukova duhovne glazbe bilo je ugodno drijemati. U Bosiljevu smo proširili družinu s Anitom i Unom, a u Gospiću s Karlom. Tada smo svi bili na broju. Stigli smo do odmorišta Macola gdje su nas dočekale krupne kišne kapi… napravili smo kratku pauzu te krenuli dalje uz ritam zabavne glazbe.

     Negdje poslije tunela Svetog Roka nasmijalo nam se sunce uz gdjekoji oblačak. Kako smo se približavali Solinu izmolili smo krunicu u znak ljubavi prema dragoj nam Gospi.

     Na ulazu u Solin u busu nam se pridružila turistička voditeljica, putem nas je upoznavala s poviješću Grada Solina.

     Iskrcali smo se iz busa pokraj hotela President te krenuli posjetiti Svetište Gospe od Otoka. To je najstarije marijansko svetište u Hrvatskoj. Na tom mjestu bile su dvije crkve u 10. stoljeću: Blažene Djevice Marije i Sv. Stjepana koje je dala sagraditi hrvatska kraljica Jelena Slavna. 8. listopada obilježava se smrt kraljice Jelene. Ovo Svetište je vrlo značajno za pojavu kršćanstva zbog mnoštva mučenika koji su u ovim krajevima, za vjeru, podnijeli žrtvu u vrijeme progona kršćana. Časna sestra nam je uljepšala hodočašće pustivši nam snimak pape Ivana Pavla II kako pjeva prilikom svog posjeta Solinu.

     Rijeka Jadro svojim tokom okružuje središte Solina. Oko crkve je lijepo uređen travnjak sa stazama za šetnju. U neposrednoj blizini nalazi se bunar koji nikada nije presušio. Voda je osvježavajuća i izvrsne je kakvoće. Bogatstvo rijeke Jadro napaja Solin, Split i Trogir. Rijeka pravi male slapove kojeg uljepšavaju dražesne patke sa svojim paviljonom. Solin je nekada bio glavni grad rimske provincije Dalmacije. Rijeka Jadro poklanja još veće zrcalo ljepote gradu Solinu.

     Kratko smo se odmorili u dvorištu hotela President, okrijepili se kavom i sendvičima te se busom uputili u stari grad Solin tj. Salonu.

     Don Frane Bulić bio je otac hrvatske arheologije, vodio je arheološka iskapanja na mnogim mjestima, osobito u Solinu. Otkrio je baziliku u Manastirinama u kojoj su bili pokopani mučenici Venancije i Dujam iz Dioklecijanova doba. Na tom je mjestu zakopan kako bi čuvao časne pragove svetih, salonitanskih mučenika. Napravio si je grobnicu od kamena Dioklecijanove palače gdje je sahranjen i Sveti Duje, zaštitnik grada Splita. Zbog razmetnog i rastrošnog života, Salona je propala. Tijekom šetnje tragovima Salone grmljavina nas je potjerala prema autobusu.

     Pri izlasku iz Solina napustila nas je turistička voditeljica. Putem nas je pratila igra sunca i sivih oblaka, gdjegdje su poletjele kišne kapi poput bisera i molitava što ih u srcu Gospa nosi za nas, za mir i za ljubav u čitavom svijetu. Zlatne su se zrake, probijajući paučinasto sivilo oblaka, prekrasno ljeskale po površini mora, autobusom se razlamao zvuk fotoaparata, a kada su utihnuli, molitvom smo iščekivali Svetu misu.

     Misa je bila u Vepriću na otvorenom ispred špilje Majke Božje Lurdske, njoj u čast. Propovijed je bila lijepa, a donijela je poruku o tome kako svakog čovjeka treba poštivati bez obzira na njegov materijalni ili društveni status, bogatstvo ili siromaštvo. Pri kraju Sv. mise kišne su kapi ponovno zarominjale kao da nas Gospa pozdravlja suzama radosnicama.

     Krenuli smo prema Makarskoj gdje smo se zadržali do jutra prenoćivši u hotelu Biokovka. Smjestili smo se u sobe te otišli na večeru. Nakon večere većina se spremila za noćni izlazak, a manji dio ekipe odlučio se za počinak.

     9. listopada osvanuo je sunčani petak. Poslije doručka smo se ukrcali u naše prijevozno sredstvo i krenuli prema Splitu. Izmolili smo krunicu žalosnog otajstva te smo zapjevali „Zdravo Kraljice mira, zdravo Majko ljubavi.“ Sunčev sjajni zagrljaj grijao nas je sve više.

     U Split smo stigli oko 9.30. Pred crkvom Gospe od Zdravlja dočekao nas je turistički vodič Vjeran. Upoznao nas je s poviješću grada Splita te smo krenuli u obilazak znamenitosti. Saznali smo ponešto o poznatoj rivi. Današnji oblik poprimila je u doba francuske vladavine, a tijekom radova 2007. provedena su i arheološka istraživanja koja su otkrila da je šarmantna splitska riva, inače poseban ures vizure grada, postojala i prije Krista.

     Grad Split ima bogatu povijest. Splitska luka uopće nije bila zabilježena na Peutingerovoj karti iz srednjeg vijeka izrađenoj prema starijoj rimskoj karti. Na današnjem mjestu Splita nekada je ležalo naselje Spalatum. Dioklecijanovi podrumi, jedni od najatraktivnijih dijelova palače, dobro su očuvani sve do danas. Splitska katedrala Svetog Duje  nalazi se u samom srcu Dioklecijanove palače, a najstarija je katedrala na svijetu.

     Na Peristilu smo imali priliku vidjeti mačevanje iz doba antike, a tek su tada fotoaparati počeli neumorno bljeskati. Obišli smo Vestibul koji je, iako tako nenatkriven zgodno otkriva djelić nebeskog svoda, oblikom podsjećao na kulu, a u antici služio kao predvorje. To me podsjetilo na teleskop. Uz tradicionalnu klapsku pismu čini se da prostor ne gubi na negdašnjoj atraktivnosti, dapače dobio je jedan novi sjaj.

     Laganom šetnjom stigli smo i do kipa Grgura Ninskog posvećenog slavnom biskupu, zapamćenog kao gorljivog branitelja prava na uporabu hrvatskog jezika i pisma u bogoslužju. Spomenik je postao predmet jedne tradicije i praznovjerja. Naime, legenda kaže da će vam se ispuniti želja uhvatite li pritom Grgura za palac. S turističkim vodičem završili smo razgledavanje na Narodnom trgu poznatijem kao Pjaca.

     Slijedilo je slobodno vrijeme. Svi smo se raspršili u vidu magle. Bio je pravi užitak malo sjesti na sunce uz pijuckanje kave, nabaciti koji fotosession uz more i razgledati izloge.

     Potom smo prisustvovali Svetoj misi u crkvi Gospe od zdravlja. Fra Jakov nas je srdačno pozdravio, propovijed je bila veoma lijepo zborila o smislu pokore. Ispričao nam je o svom susretu sa ženom s invaliditetom, o tome koliko je sretna samo zato što je živa, bez obzira na teškoće koje invaliditet nosi. Svaki dan trebao bi biti ljubav, mir i blagoslov.

     Ukrcali smo se u autobus i nastavili put Međugorja. Putem se čavrljalo uz lijepe zabavne pjesme. Zagrljaj sunca se počeo sve više skrivati iza sivih, gustih oblaka. Povremeno su se čule kapljice kako lupkaju o staklo prozora. Kilometar po kilometar, polako, ali sigurno, približavali smo se Međugorju. Izmolili smo krunicu i sedam Očenaša te zapjevali pjesmu “Došli smo ti majko draga“.

     Stigli smo u Međugorje oko 20 sati, smjestili smo se u pansion Škegro i večerali. Imali smo namjeru otići na križni put pokraj crkve, ali kiša nas je u tome spriječila. Samo su najhrabriji otišli, a bilo je i onih koji su skupili još veću hrabrost za korake prema Podbrdu, mjestu Gospina ukazanja. Oni koji su ostali, nastavili su s druženjem u sobama.  U nepovrat je otišao drugi dan našeg putovanja i druženja.

     Subota, 10. listopada, svanuo je kišan dan, imali smo želju otići na Podbrdo, ali kiša nam je pobrkala cijeli raspored dana ne pokvarivši nam, doduše, i raspoloženje.

     Nakon doručka smo otišli u posjet Zajednici Čenakolo gdje se nalaze bivši ovisnici. Putem nas je prala jaka kiša.

     Toplo su nas pozdravili momci Frane i Mirko. Najprije smo pogledali film o osnivanju zajednice, a zatim su nam ispričali svoja svjedočanstva o tome kako su krenuli lošim putem. Imali su sve, a zapravo ništa. Shvatili su da život ne vrijedi ništa bez vjere i da treba svaku osobu prihvatiti onakvu kakva je te poklanjati ljubav jer smo svi Gospina djeca.

     Vratili smo se u pansion Škegro na ručak, uslijedilo je slobodno vrijeme. Bez obzira na jaku kišu neki su se uputili na molitvu pokraj crkve, a ostatak družine je ostao u sobama.

     Kiša se stišala baš kad smo krenuli prema crkvi. U crkvi smo u 17 sati molili krunicu, radosna i žalosna otajstva, lauretanske lintanije Blažene Djevice Marije te se u 18 sati slavila misa i to na raznim jezicima. Koje bogatsvo vrijedi više, materijalno ili duhovno, bilo je glavno pitanje propovijedi. Najveće bogatsvo je primati i poklanjati dobrotu iz čistog srca, znati biti prijatelj u dobru i zlu. U tišini su samo odzvanjale svećenikove riječi, mir i božanstven zvuk zvona.

     Iza večere, usprkos sipljenju kiše, prisustvovali smo pobožnosti klanjanja Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu na raznim jezicima koje se održavalo u crkvi. Obzirom da je crkva bila prepuna ostali smo vani. Kao i svaki put klanjanje daruje neki poseban mir u srcu uz molitvu te tihe i nježne zvukove glazbe. Od vremena do vremena kiša se izmjenom ritma poigravala s nama kao da nas Gospa stavlja na kušnju.

     Bržim korakom smo pojurili prema pansionu da nas kiša ne smoči do kože. Kako nije nikada dosta druženja, čavrljalo se po sobama do kasnih sati.

     Nedjelja, 11. Listopada, opet smo se probudili uz glasan zvuk kiše koja je pljuštala krupnim kapima. Doručkovali smo. Dan bismo bili započeli misom, no kako je pljuštalo mi koji smo u kolicima, morali smo ostati u pansionu. Bilo je zaista nemoguće ići van, hodati po lokvama. Oni koji su otišli, vratili su se mokri poput miševa.

     Za kratko vrijeme smo se ukrcali u bus zahvaljujući našim dragim volonterima, a i dečkima s poteškoćama sluha koji su svesrdno pomagali. Lijep osjećaj zajedništa dragih ljudi ne može se opisati. Bili smo jedna odlična ekipa.

     Oko 10 sati smo napustili Međugorje s pjesmom Majci – „Majko hvala Ti“ u znak zahvalnosti što nas je pozvala sebi, bez obzira na loše vrijeme, da je počastimo svojim molitvama. Kiša je pljuštala tako da se nije ništa vidjelo kroz prozor. Svejedno, našem vozaču Ivanu kiša nije pomrsila planove da se našali s nama jednim okretom na kružnom toku kod Ljubuškog, rekavši nam da smo nešto ostavili u Međugorju. Nastavili smo put čavrljanjem u zvucima naših lijepih zabavnih pjesama.

     Brzo smo prošli granični prijelaz i stigli u Imotski da posjetimo Modro i Crveno jezero. Nasreću, kiša je uzela predah da se lakše iskrcamo iz busa i odemo do Modrog jezera.

     Lijep prizor krajolika borove šume, čempresa, zavojite staze za šetnju, a sa druge strane proteže se izdjelan kamen koji okružuje jezero. Šećući stazom, dobili smo elan da se malo utrkujemo kolicima do vidikovca. Tu nas je dočekao vodič, ispričao nam povijest o Modrom i Crvenom jezeru. Modro jezero je poznato kupalište i šetalište Imotskoga, a kada presuši igra se nogomet.

     Crveno jezero okruženo je vertikalnim stijenama izbrazdanim crvenkastim bojama. Lako je zaključiti zašto se zove Crveno jezero. Ne može se ustanoviti koja je prava dubina, smatra se da se dno nalazi šest metara ispod razine mora. Nema pristupa jezeru, zapušteno je, u korovu i ima puno zmija.

     Utrpali smo se u bus. Zaustavili smo na cesti kako bismo bacili posljednji pogled na Crveno jezero otprilike 3 km udaljeno od Modrog. Oni koji nisu u kolicima izašli su i sve zabilježili fotoaparatima, a mi ostali virili smo iz busa što nam nije teško palo kad su nam te zabilješke i pokazali.

     Put smo nastavili prema eko selu Grabovac gdje smo imali pravi domaći ručak. Restoran etno kuće smješten je na samoj livadi. Livadom su veselo jurcali psi koji umalo da nas uljudno nisu pozdravili i poželjeli nam dobrodošlicu i tako nas lišili bilo kakvog straha. Pojavili su se i mačići, dražesno se igrajući. U lijepom seoskom ambijentu približilo se vrijeme polaska. Opet su se počeli vuči sivi, teški, kišni oblaci.

     Čim smo se smjestili u bus kiša je počela liti, stvorivši nam idealne uvjete za drijemanje. Nastala je tišina, mogao se čuti ritam krupnih kapi koje su udarale o krov i prozorsko staklo. Zvuk zabavne glazbe nas je malo trgnuo iz sna mada smo još uvijek bili sneni. Začas se oglasio Mirko da izmolimo krunicu, a uslijedio je kviz znanja kojeg su pripremile djelatnice naše zaklade, Iva i Marina, a vodio ga je naš Antonio. Ljudi su se počeli buditi. Bilo je zabavno. Po završetku kviza podijeljene su nagrade. Putem su se na trenutak pokazale zlaćane zrake sunca, a s druge su se strane povlačili magloviti sivobjelkasti oblaci.

     Ubrzo nakon kviza Mirko je upitao tko želi svjedočiti preko mikrofona. Javio se Josip koji ima poteškoća sa sluhom, počeo nam je pričati o svojoj životnoj stazi. U međuvremenu smo stigli u Gospić gdje smo se kratko odmorili i ostavili našeg Karla.

     Gospićka pauza je brzo prošla i za čas je došao novi val kiše. Nastavio je Josip sa svojim svjedočanstvom. Kako bismo ga bolje razumjeli pomogla, Andrijana nam je sve prevodila na znakovni jezik. Josip nam je pričao kako se nije prihvaćao, kako je mrzio Boga i Gospu pitajući se zašto ima invaliditet. Otkako je zavolio Boga i Gospu lakše svladava teškoće  života. Svoju priču nam je ispričala i Ivana koja također ima poteškoća sa sluhom. Njezina je priča isto borba kroz život te je spomenula alternativnu medicinu koja pomaže poboljšanju sluha. Uslijedila je stanka čavrljanja, izmolili smo sedam Očenaša, a onda se zaorila pjesma „Zdravo Marijo“ ponijevši nas svojim ritmom.

     Obratio nam se naš vozač Ivo, ispričao nam se za eventualne propuste i svoje pokatkad nestrpljive noge ne papučici gasa. Kratko nam je pričao o udruzi JOB čiji je vozač. Osnivač udruge JOB je dobro nam poznati velečasni Drago Goričanec od milja zvan Dragec, jedini svećnik u Hrvatskoj koji osobama s invaliditetom u kolicima omogućuje sudjelovanje u hodočasničkim putovanjima s prilazom lifta u autobus. Rekao nam je da ga je ovo putovanje obogatilo, da je svašta naučio od osoba s poteškoćama sluha a nekoliko puta se i našalio.

     U Bosiljevu smo ostavili našu Anitu i Marinu. U dobrom raspoloženju došli smo do našeg Zagreba. Srećom, kiša tada nije padala.

     Društvo se počelo smanjivati kod studentskog doma na Savi. Sastanci su bili srdačni i sa željom da se opet sretnemo, a pala je i pokoja suza. Glavni iskrcaj iz busa bilo je mjesto polaska, trg Stjepana Radića.

     Ne bi bilo ovog edukativnog i hodočasničkog putovanja da nema Mirka i zaklade „Čujem, vjerujem, vidim“ kao i dobrih ljudi koji podupiru rad Zaklade na bilo koji način. Svim dobrim ljudima, donatorima i volonterima koji su nam svesrdno pomagali na ovom putovanju –  veliko „hvala“. Neka im se stostruko vrati, neka ih prati Božji blagoslov i Gospina ljubav  kao i sve nas.

     Neizmjerna hvala Mirku koji se nesebično zalaže za sve nas i koji je dosad već puno učinio na planu inkluzije osoba s invaliditetom u društvenu zajednicu. Neka mu draga Gospa,  Otac i dragi Isus podare dobro zdravlje, još mnogo snage za daljnji rad i zajednička hodočašća i edukativna putovanja.

     Još jedno putovanje čuvat ću toplinom srca za dugo sjećanje na lijepe trenutke u blizini dragih ljudi uz molitve. Druženja sa smijehom, razgledavanje gradova Solina – Salone, Spalata – Splita, kišan, ali lijep boravak u Međugorju, poglede na prekrasne krajolike  prošarane bogatstvom jesenskih boja.
Andrea Belić
14.10.2015.