Hodočašće u Međugorje 2009

Hodočašće u Međugorje te posjet Sinju i Vepricu kraj Makarske

Međugorje

     Dana 13. 03. 2009. ispred menze studentskog doma Cvjetno naselje okupili smo se mi hodočasnici. U 8:00 sati krenuli smo prema cilju. Na početku puta pozdravio nas je voditelj i duhovni asistent Robert, kao i Mirko, predsjednik Zaklade Čujem, Vjerujem, Vidim. Naravno, veliki pozdrav dobili smo od našeg najboljeg vozača, velečasnog Dragutina Goričanca zvanog Dragec. Veći dio hodočasnika bili smo mi članovi udruge Zamisli.

     Kao što priliči jednom hodočašću svi smo se zajedno pomolili. Uz pjesmu i krunicu i nakon toga razgovor stigli smo na prvo odmorište. Nakon kratkog odmora krenuli smo put sinja. U busu je bilo super, pjesma, priče, i dogodovštine i vicevi velečasnog Drageca. Prije 14:00 stigli smo u Sinj. Točno u 13:50 sati imali smo u crkvi Gospe Sinjske kratku misu koju je predvodio, naravno, naš slavni velečasni Dragec. Misu smo završili u 15:20 sati. Neki su slobodno vrijeme do polaska iskoristili za kratku kavu, a neki su otišli do busa i tamo se zabavljali s velečasnim. Opet zabava u busu. Put do Međugorja protekao je bez ikakvih problema.

     Čovjek koji dopušta da preko njega Bog djeluje, i svojim svjedočanstvom pomaže drugima, da božja milost dotiče one koji su mu na putu. Predvodi molitvu, i brine se za molitvu tijekom putovanja.

     U Međugorje smo stigli malo prije 18:00 sati. Svi smo se smjestili u sobe, a zatim u 19:00, čekala nas je večera. Poslije večere otišli smo do crkve svetog Jakova i imali smo kraći Križni put. Bilo je jako hladno, ali vrijeme nije nikoga oneraspoložilo. Poslije Križnog puta svratili smo i do kipa gospe Međugorske te zajedničkom fotografijom obilježili taj trenutak. Umorni, ali siti i zadovoljni poslije molitve i Križnog puta otišli smo svi na spavanje jer nas je sutradan čekao put na Podbrdo.

     Drugog dana našeg hodočašća nakon doručka zaputili smo se autobusom do mjesta odakle ćemo započeti naš uspon na Podbrdo. Na samom podnožju dočekali su nas momci, bivši ovisnici iz komune Čenakolo. Njihova nam je pomoć bila neophodna. Naime, momci su sami izradili nosila kojima zajedničkim snagama njih četvorica (ili šestorica) nose ljude koji se ne mogu samostalno kretati. Tako, na Podbrdo mogu svi koji žele i nema prepreka. Bilo je predivno. Sunčano nas je vrijeme pratilo tako da je uz molitvu krunice uspon za mene, a i vjerujem za sve nas bio nešto predivno. Kad smo stigli na sam vrh u tišini se svatko za sebe molio. Nešto predivno. Silazak je također bio zanimljiv. Svatko tko nije mogao sam imao je pratnju. Kad smo sišli kod Plavih križeva pjevali smo uz gitaru crkvene pjesme. Malo umorni, ali dobro raspoloženi krenuli smo put odmarališta. Neki od nas pješke, a neki busom. Poslije ručka imali smo slobodno vrijeme. Svatko je mogao kuda je htio. Šetalo se po Međugorju, obilazilo suvenirnice, a u 15:30 bili smo pozvani kod župnika. Lijepo nam je govorio o Međugorju, te smo u 17:00 sati svi otišli u crkvu svetog Jakova na molitveni program. Program je obuhvaćao molitvu krunice, svetu misu, a poslije večere u 21:00 sat imali smo klanjanje. Za mene jedno veliko lijepo iskustvo. U crkvi bilo je ljudi iz raznih zemalja svijeta tako da se molilo na više stranih jezika.

     Po završetku klanjanja malo pospani otišli smo u odmaralište. Neki smo odmah išli u sobe, neki su bili u noćnoj šetnji, a neki su međusobno razgovarali i družili se. Sutradan je bio plan posjetiti Vepric kraj Makarske. Krenuli smo ujutro ispred odmarališta u 8:00 sati. U 11:00 u Vepricu u svetištu Majke Božje Lurdske. Poslije mise imali smo organizirani ručak. Svi smo bili dobro raspoloženi. Naše raspoloženje koliko je to bilo moguće popravio je velečasni Dragec pojavivši se s harmonikom. Ma velečasni nam je bio fenomenalan. Par dalmatinskih pjesama i smijeh, eto i vrijeme za polazak.

     Dok smo se vraćali, u busu smo imali mogućnost iznijeti svoja svjedočanstva ili postaviti neko pitanje. Nije se nitko javljao, ali osjećalo se kako nam neki imaju neštoza reći. Zatim je Branimir, dečko u kolicima napravio prvi korak. Ispričao nam je svoje svjedočanstvo. Jako tužna, ali lijepa priča. Branimir nam je svima poručio neka smo dobri jedni drugima i neka se ne sramimo nikome reći „volim te“. Potom, potaknuti Branimirovim svjedočanstvom neki su postavili svoja pitanja. Velečasni Dragec, ali i Robert lijepo su na sve imali spreman odgovor. Tako smo stigli i u Liku i kratko se odmorili. Viceva nije nedostajalo. Ostatak puta proveli smo u pjesmi i tako smo stigli u Zagreb oko 20:30 sati. Bilo nam se teško rastati, ali biti će još takvih susreta. Mnogi smo u Međugorju stekli nove prijatelje, mnogi su ostavili suze kod Gospe, tako da smo svi bili mirni, tihi i zadovoljni.

     Veliko hvala Zakladi Čujem Vjerujem Vidim što nam je omogućila ovo lijepo hodočašće i svim volonterima koji su bili spremni na svaku pomoć.

Napisala: Petra Deša
Uredili: Denis Marijon i Mirko Hrkač

MeđugorjeMeđugorje