Papa Franjo o osobama s invaliditetom

Draga braćo i sestre, dobrodošli!

            Pozdravljam Movimento Apostolico Ciechi (Apostolski pokret slijepih) koji je potaknuo ovaj susret povodom Dana potpore/suosjećanja i Malu misiju gluhonijemi koja je istaknula stvarnost gluhih osoba u Italiji. Zahvaljujem na upućenim riječima dvaju predstavnika i pozdravljam članove Talijanske zajednice slijepih i slabovidnih koji sudjeluju na ovom susretu.

Želio bih podijeliti s vama kratko promišljanje polazeći od teme „Svjedoci Evanđelja za kulturu susreta.“

Prva stvar koju primjećujem je ta da ove riječi završavaju riječju „susret“, ali mu prethodi jedan drugi susret, onaj s Isusom Kristom. Zapravo, da bismo bili svjedoci Evanđelja, trebamo susresti Njega, Isusa. Tko ga uistinu upozna, postaje njegovim svjedokom. Kao Samarijanka o kojoj smo prošle nedjelje čitali. Ta žena susreće Isusa, razgovara s Njim i njezin se život mijenja. Ona se vraća među svoje i kaže: „Dođite da vidite čovjeka koji mi reče sve što sam učinila, da on nije Mesija?“ (Iv 4,29).

Svjedok Evanđelja je čovjek koji je susreo Isusa Krista, koji ga je upoznao ili, bolje, koji je osjetio da ga je On prepoznao, da je poštovan, voljen i da mu je oprošteno te ga je taj susret dotaknuo njegovu dubinu, ispunio ga novom radošću, novim značenjem za život koje  svijetli, povezuje i prenosi se na druge.

Sjetio sam se Samarijanke jer je poput onih s kojima se Isus volio susretati kako bi ih učinio svojim svjedocima: marginaliziranima isključenima i prezrenima. Ona je bila takva jer je bila žena i Samarijanka, a Židovi su prezirali Samarijance. Razmislimo o tolikima, posebno bolesnima i nemoćnima, koje je Isus susreo kao bi ih ozdravio i vratio im potpuno dostojanstvo. Vrlo je važno što su upravo te osobe postale svjedocima novoga poimanja koje možemo nazvati kulturom susreta. Tipičan je primjer slijepca od rođenja o kojem ćemo sutra čitati u Evanđelju na misi. (Iv, 9, 1 – 41).

Taj je čovjek bio slijep od rođenja i marginaliziran zbog krivog poimanja sljepoće kao Božje kazne. Isus odlučno odbija takvo shvaćanje, jer je takav način razmišljanja zaista bogohulan, i dajući slijepcu vid, čini djelo Božje. Znakovito je da, nakon tog događaja, taj čovjek postaje svjedokom Isusa i njegova djela koje je djelo Božje, djelo Boga života, ljubavi i milosrđa. Dok farizejski poglavari, s visine svoje sigurnosti, osuđuju slijepca i Isusa kao grješnike, ozdravljeni slijepac, jednostavnošću koja razoružava brani Isusa i na kraju ispovijeda vjeru u Njega i tako dijeli s Njim istu sudbinu: isključen je kao i Isus iz zajednice. Ali zapravo, taj je čovjek postao dijelom nove zajednice utemeljene na vjeri u Isusa i na bratskoj ljubavi.

Evo dvije oprečne kulture: kultura susreta i kultura isključivanja, kultura predrasuda koja unaprijed sudi i isključuje. Bolesna osoba ili osoba s invaliditetom može, upravo polazeći od svoje krhkosti, od svog ograničenja, postati svjedokom susreta s Isusom koji otvara životu, vjeri i susretu s drugima, sa zajednicom. Zapravo, samo onaj koji prepoznaje vlastitu krhkost, vlastita ograničenja, može izgraditi bratske i solidarne odnose u Crkvi i u društvu.

Dragi prijatelji, zahvaljujem vam na dolasku i ohrabrujem vas da idete naprijed tim putem kojim već hodate vi iz Apostolskog pokreta slijepih, koji donosite plodove karizme Marije Motta, žene pune vjere i apostolskog duha i vi iz udruge Mala misija gluhonijemi, na tragu časnog don Giuseppea Gualandija. Svi vi, ovdje prisutni, dopustite da vas Isus susretne, samo On poznaje uistinu ljudsko srce, samo ga On može osloboditi od zatvorenosti i jalovog pesimizma i otvoriti ga životu i nadi.

Pogledajmo sada Mariju. U njoj se dogodio prvi veliki susret: susret između Boga i čovjeka. Molimo Djevicu da nam pomogne ići naprijed u toj kulturi susreta. Molimo je sa Zdravo Marijo.

Prevela: Marina Mladenović Franješević

Tekst je objavljen uz suglasnost Radio Vatikana.

 

Papa Franjo i slijepe osobe

Trebamo imati hrabrosti u životnim kušnjama, i ne zatvoriti se, nego se, naprotiv, otvoriti za druge, te biti zajednica i u vremenu u kojemu se ističu individualistička prava – poticaj je pape Franje upućen članovima Nacionalnoga vijeća Talijanske unije slijepih i slabovidnih osoba, koje je 13. prosinca primio u audijenciju u prigodi blagdana svete Lucije, zaštitnice slijepih i slabovidnih.

Sveta Lucija, mučenica iz Siracuse, na Siciliji, koja je živjela u IV. stoljeću, u vrijeme vladanja cara Dioklecijana, i umrla u mukama, – podsjetio je Papa – poučava nas nekim ljudskim vrijednostima koje su zajedničke svima, vjernicima i onima koji ne vjeruju. U tom je smislu papa Franjo pohvalio to vijeće jer, iako nije riječ o nekoj vjerskoj udruzi, njihova je želja bila da se susret s Papom održi upravo na današnji blagdan, potvrđujući tako da za njih tradicija ima određeno značenje.

Sveti je Otac prije svega istaknuo hrabrost te mlade žene, koju je – kako je rekao – dobivala od uskrsloga Krista. Svima nam je potrebna hrabrost za suočavanje s kušnjama u životu – primijetio je te dodao da je, na poseban način, ona potrebna slijepim i slabovidnim osobama kako se ne bi zatvorile u sebe, kako se ne bi prikazivale žrtvama, nego, naprotiv, kako bi se otvorile stvarnosti, drugima, društvu; kako bi naučile poznavati i vrjednovati sposobnosti koje je Gospodin dao svakomu, doista svakomu, ne isključujući nikoga! Ali, za to je potrebna hrabrost, snaga duha – istaknuo je papa Franjo.

Druga vrijednost koju nam pokazuje sveta Lucija jest činjenica da nije bila sama, nego je bila dio zajednice. I taj vidik – primijetio je Papa – ima svoj odraz na ljudskom planu. Neka udruga je, naime, vrijednost, a ne samo zbir pojedinaca; ona je mnogo više. Danas je pak dimenziju udruženosti potrebno živjeti u radosti i zauzimanju, jer je ona u ovom povijesnom trenutku u padu, nema velikog osjećaja za nju. Oblikovati skupinu, biti solidarni, susretati se, dijeliti iskustva, združiti sredstva… sve je to dio uljudne baštine jednoga naroda – napomenuo je Sveti Otac.

Često upravo hendikepirane osobe, ili osobe s invaliditetom, mogu kroz svoje iskustvo svima reći da nismo stvoreni kako bismo bili izolirani, nego kako bismo bili u vezi s drugima, kako bismo se upotpunjavali, pomagali, pratili i uzajamno podupirali. Nazočnost hendikepiranih osoba potiče sve ljude da oblikuju zajednicu; štoviše, da budu zajednica, da nas prihvate zajedno s našim ograničenjima. Jer, – istaknuo je Papa – svi imamo sposobnosti, ali svi imamo i ograničenja!

Na kraju, Lucija nam kaže da je život stvoren da bude darovan, a vrijednost je dara samoga sebe univerzalna; to je tajna istinske sreće. Čovjek se ne ostvaruje potpuno u posjedovanju, a ni u djelovanju; nego se ostvaruje ako voli, odnosno ako se daruje – napomenuo je Papa te primijetio kako život prema tim vrijednostima i danas može dovesti do nerazumijevanja, do napornoga hoda, katkada i protiv struje.

To, međutim, – prema Papinim riječima – ne začuđuje; svjedočanstvo uvijek zahtijeva da se osobno plati. Današnja društva koja se oslanjaju na „individualistička“ prava, mogla bi zaboraviti dimenziju zajedništva i besplatnoga darivanja sebe za druge. Zbog toga je još uvijek potrebno boriti se, i to hrabro i radosno zbog toga što to činimo zajedno – napomenuo je na kraju papa Franjo.